Preko oltara do kazališne pozornice

Festival Miroslav Krleža zamišljen je kao „avantura približavanja Krleži“ (Goran Matović), a kako je ove godine održano deseto festivalsko izdanje (1–7. srpnja), očito se u tome uspjelo. Zbog prošlogodišnjega proljetnog zemljotresa u Zagrebu kazališne su priredbe iz vrta na Krležinu Gvozdu preseljene u atrij Leksikografskog zavoda Miroslav Krleža, pa je tamo odigrana prva festivalska predstava, Djetinjstvo u Agramu u režiji Senke Bulić.

Memoarske zapise nazvane Djetinjstvo 1902–1903. Krleža (1893–1981) je pisao godine 1942. u, kako piše Mladen Kuzmanović, Krležinu najtežem životnom razdoblju jer „Krleža je u totalnoj izolaciji, odbačen slijeva i zdesna“. Zapisi su objavljeni deset godina poslije pod naslovom Djetinjstvo u Agramu godine 1902–1903. (ur. Ankica Šunjić, ABC naklada, 2005). Iz gusto „natiskane“ građe izdvajaju se važni trenuci Krležina dječaštva („Plivajući u utiscima, svi smo zaronjeni u plimi i oseci dojmova“) poput ministriranja u crkvi ili odnosa prema baki Tereziji Goričanec (1837–1923).

Plakat festivala

Krleža vjeruje da se istinska sloboda krije samo u djetinjoj igri budući da: „Učeći, ljudi zapravo zaboravljaju gledati slobodno, jer ljude ne podučavaju po školama da bi progledali nego da bi oslijepili. Ljude odgajaju kao konje i, dresirajući ih, stavljaju im na oči naočare, ljude vježbaju kao cirkuske majmune i pse, ljude lome po kasarnama, podređujući ih imperativima koji se zovu svetinje, bez izuzetka sazdane na Nasilju, koje je svoju prevlast proglasilo Božanstvom.“

Usprkos tako energičnoj „osudi“ učenja, Krleža ubrzo nabraja umjetnička središta (uvijek je rado pisao o likovnim umjetnostima bilo kao kritičar ili kao dramski pisac; nerijetko ironijski: „Dekorativni momenti oduvijek su od ogromnog značenja kod svake propagande“), citira talijanske, latinske i njemačke stihove, poigrava se otkrićem evolucije („bolesni, degenerirani majmun, pomoću svoga mozga stvorio je to, da danas radi, to što radi“) te se napokon okušava u dramskom pisanju, što opisuje ovim riječima: „pod konac prvog razreda gimnazije 1904., kada sam lično igrao u svojoj vlastitoj drami nekakvog viteškog grebengradskog feudalnog Prijama, a Tito Strozzi Ahila (...) u stanu markizice Strozzi, koja nas je obasula superlativima, poklonivši mi moj prvi buket autorskog cvijeća, doživio sam svoju premijeru.“

Monologe naizmjence govore Andrej Dojkić, Marko Petrić, Ivana Bolanča i Sven Medvešek  / Snimio Saša Novković

Zbog bogata, ne baš lako prohodna teksta, dramaturginja Ana Prolić morala je učiniti „izvedbenu čistku“, pa je osim karakterističnih monologa odabrala dvije najmarkantnije (Krleži najvažnije) teme, a to su njegov odnos prema crkvi i ljubav prema baki. Tomislav Ćurković opremio je sredinu scene „cirkuskom“ konstrukcijom (omeđenu dvjema klupama i dvjema uličnim svjetiljkama), dok je prozore prekrio sakralnim motivima. Teza o sličnosti dvaju duhovno različitih područja očitovala se i u kostimima Nine Silobrčić i Emilije Šušković Jakopac (od crkvenog ruha do akrobatske haljinice).

Spomenute monologe uz više ili manje dinamike naizmjence govore Andrej Dojkić, Marko Petrić, Ivana Bolanča i Sven Medvešek (nakon živahna monologa o majmunskom u nama prikazuje velečasnog na biciklu), dok su Siniša Ružić i Ana Kvrgić uspjeli oživiti svoje likove. „Drama u kojoj sam tri godine glumio, zvala se Sveta Misa“, piše Krleža, „Govorili su nam glasom dosadnim, u reverendama masnim, igrajući se srebrnim lančićem svojih satova ili ključevima u džepu od pantalona“.

Djetinje naivno on nabraja odlike dobrog ministranta („on se ne ogledava, ne zuri ni u što (profano), on se ne zablene, možda u kakvog drvenog sveca, u kakvu muhu“), ali je jasno da iz zrelog muškarca progovara prikriveni cinik, osoba novoga, drugačijeg svjetonazora s blagonaklonim osvrtom na davno djetinjstvo. Siniša Ružić nastupom i govorom izvanredno prepleće pripovjedača i velečasnog (zveckajući lančićem) i na ležeran način ostvaruje tenziju svojeg nastupa. Uz to izvanredno svira i pjeva te svirkom na gitari prati sjajnu Luciju Barišić, premda (mea culpa) nisam u potpunosti uspjela „pohvatati konce“ takva glazbenog izbora.

Druga sjajna epizoda jest prikaz babice Terezije Goričančeve, njezine iskrene vjere i jednako snažna praznovjerja, njezine mađarske kuhinje pune jakih začina i njezina načina izražavanja („predstavljala je kajkavsku baroknu atmosferu oko Čakovca i Varaždina“). Živopisno odjevena i oboružana velikim gumenim rukavicama, jer premeće iznutrice, Ana Kvrgić, bez karikiranja i s mnogo simpatija sjajno dočarava staru ženu opsjednutu vlastitim demonima koje milosrdno dijeli s bližnjima.

Prošlogodišnji Festival Miroslava Krleže završio je koncertnim čitanjem Djetinjstva u Agramu, pa sam (najavljena je predstava) očekivala jači zahvat u tkivo izvedbe (ne samo izradu scenografije i kostima ili novu glumačku postavu). Umjesto predstave dobila sam (možda samo ja?!) korektno izgovoren tekst (uz spomenute iznimke Siniše Ružića i Ane Kvrgić), što, pretpostavljam, nije bila namjera.